Patagonija, kao i Ognjena zemlja, na najjužnijem delu Južne Amerike, imaju reputaciju jednog od najnepristupačnijih i najsurovijih mesta za život, ali su istovremeno i potpuno zadivljujuće. 

Zemlja divova

Patagonija je ogromna, zauzima površinu od više od milion kvadratnih kilometara. Istovremeno, na ovom ogromnom prostranstvu koje dele Argentina i Čile, živi manje od 5% stanovništva i jedne i druge države. Nedostatak razvijene infrastrukture može ponekad da predstavlja problem kada neko u malo dana želi da proputuje što veći deo teritorije. 

Portugalski istraživač Fernando Magelan bio je prvi Evropljanin koji je kročio na tlo Patagonije daleke 1520. godine. Kada je sreo pripadnike Teuelče (Tehuelche) plemena, opisao ih je kao džinove jer je „onaj koji je među nama bio najviši, bio njima do struka“. Nazvao ih je Patagons iliti „velika stopala“, tako da se veruje da od tog imena potiče i naziv regiona. Iako se pretpostavlja da su Teuelče bili dosta viši od tadašnjih Evropljana, svakako nisu bili džinovi. Arheološka istraživanja potvrđuju da su vodili nomadski život, kao i da su bili izuzetni lovci. 

Pored velikih ljudi na ovim prostorima su živeli i veliki dinosaurusi. Fosil najvećeg dinosaurusa na svetu pronađen je upravo ovde. Taj dinosaurus još uvek nema ime ali se zna da je bio biljojed, da je bio dugačak 42 metra i težio oko 76 tona. Veruje se da su prve ljudske naseobine starije od 12,000 godina. Poznata Pećina ruku datira iz perioda od 8,000 g.p.n.e. 

Sredinom 1800-ih sa talasom emigracije došlo je i svega nekih 150 Velšana. Ipak, oni su uspeli da u potpunosti sačuvaju svoj identitet tako da još uvek postoji selo u kome oko 5,000 ljudi priča stari velški dijalekt. 

Patagonija može da se pohvali sa 9 nacionalnih parkova a svaki ima potpuno drugačiji ekosistem i neverovatno mnoštvo endemskih životinjskih vrsta. Naravno, tu je i veliki broj i različite vrste kitova, poput orki i južnog glatkog kita, zatim morski lavovi i foke, kormorani. Istočna obala Patagonije je omiljeno mesto gde kitovi vole da gaje svoje mladunce. Kitovi se razmnožavaju svake 2-3 godine i mirne vode oko poluostrva Valdes su vrlo pogodne za to. U Darvinovim planinama u blizini Rta Horn živi i jedno od najvećih krda divljih konja. Veruje se da potiču od konja koje su doveli Evropljani, ali da više od jednog veka nisu imali kontakt sa ljudima. Naučnici su zadivljeni njihovom prilagodljivošću na vrlo oštre klimatske uslove. Kada u dodir dođu konjanici i nepregledne pampe nije ni čudo što čuveni gaučosi vode poreklo iz ovih krajeva. Gaučosi su uglavnom bili mestizosi, što znači da su najčešće bili miks Evropljana i Indijanaca. 

Kada god da se uputi čovek u ovaj kraj, mora da bude spreman na neverovatne promene vremena. U periodu od samo nekoliko sati mogu se smeniti sva četiri godišnja doba, iako smo mi zvanično bili tokom leta. 

Potpuno neočekivano veliki deo Patagonije je u stvari pustinja i to 8. po veličini u svetu (673,000 km2) i prostire se od Anda do argentinske strane Atlantskog okeana. Spada u hladne pustinje sa prosečnom temperaturom od 3 stepena C, dok retko prelazi 12C. Iako se pustinja uglavnom povezuje sa peščanim dinama, osnovne karakteristike su pusto zemljište (slaba vegetacija), malo padavina i surovi uslovi života za biljke i životinje – zbog toga se Antarktička pustinja vodi kao najveća pustinja na svetu. 

Još jedna neobičnost ovog regiona je glečer Perito Moreno, koji je pod zaštitom UNESCO-a, jer za razliku od većine svetskih glečera koji se smanjuju, on stalno raste. Ni naučnicima nije potpuno jasno šta je uzrok ovog fenomena. Grad El Kalafate je glavna stanica za odlazak do najčuvenijeg Perito Moreno glečera. Njegovo ime potiče od naziva lokalne biljke koja je ovde vrlo rasprostranjena. Biljka kalafate rađa bobičaste plodove od kojih se pravi bukvalno sve – marmelade, likeri, čajevi, sladoled, supe, pa čak i vodka. Veruju da će se onaj ko jednom proba ovu ’Magelanovu žutiku’ sigurno vratiti bar još nekada. 

Zemlja leda i vatre
Ognjenom zemljom (Tierra del Fuego) koja zauzima južni deo Patagonije vladaju posebno surovi klimatski uslovi – snažni vetrovi, česta kiša, grad, susnežica i snežne oluje. 

Podaci pokazuju da je Jamana narod naseljavao ovaj prostor pre 12,000 godina. Magelan ga je otkrio 1520. i on je i nazvao Ognjenom zemljom zbog vatri koje je Jamana narod palio blizu obale. Jamani su živeli kao nomadi i lovci i uglavnom su koristili kanue za prevoz. 

Usledili su razni istraživači, pirati, lovci na zlato. Kažu i da je mnogo kopača zlata došlo iz Dalmacije i drugih delova Hrvatske 1880-ih. Pored velških postoje i naseobine koje liče na tipična austrijska sela, jer su nastala dolaskom emigracije posle Drugog svetskog rata. 

Ognjena zemlja je i bukvalno bila zemlja vatre jer je ovde u praistoriji bio aktivan veliki broj vulkana. 

Možda nema puno ljudi koji su odlučili da žive u Patagoniji, ali zato ima mnogo pingvina. Procenjuje se da  oko 1,7 miliona Magelanovih pingvina nastanjuje ove predele gde živi oko 2 miliona ljudi (blog „U šetnji sa pingvinima“). 

Ognjenu zemlju nastanjuju i različite vrste ptica – od detlića, kondora, preko kormorana do smaragdnih papagaja, ali i druge specifične životinjske vrste poput patagonijske lisice, gvanako lame i sl. 

Jedan je od odličnih primera zbog čega bi ljudi trebalo da razmisle pre nego što požele da menjaju prirodu. Neko je 1946. godine došao na ideju da bi bilo dobro da „uvezu“ jednu vrstu koja nikada nije živela ovde. Uvezli su 50 dabrova iz Kanade da bi podstakli trgovinu krznom. Od trgovine krznom nije bilo ništa, a dabrovi su se namnožili, jer na Ognjenoj zemlji nemaju prirodne predatore kao u Kanadi (medvedi i kojoti), koji sve drže u ravnoteži. Procenjuje se da sada oko 200,000 dabrova nastanjuje ove krajeve i izazivaju milionsku štetu svake godine. Analize pokazuju da su već ugrozili oko 16 miliona hektara autohtone šume. Ne samo da izgrizu korenje drveća koje se nakon toga osuši, pobeli i padne, već njihove brane izazivaju i poplave koje dodatno uništavaju vegetaciju, a samim tim ugrožavaju i stoku koja se gaji u ovim krajevima. Zbog toga su vlasti Ognjene zemlje dabrove progasile štetočinama i pokušavaju da naprave plan kako da ih kontrolišu. 

Vetrovi koji ovde konstantno duvaju (ponekad i do 100km/h) su uticali na razvoj terena i biljnih vrsta. Tako se može videti karakteristično „zastava drveće“ koje raste sa granama povijenim u pravcu jugo-istoka jer u tom predelu uvek duva snažan severozapadni vetar.  

Ušuaija

Najjužniji grad na svetu su osnovali britanski misionari 1870. godine. Naziv potiče iz jezika Jamana naroda i znači „duboki zaliv“. Zbog konstantne borbe za prevlast nad Ognjenom zemljom i Patagonijom, tadašnji predsednik Hulio Argentino Roka je skovao plan da naseli ove predele. Međutim, nije baš previše Argentinaca želelo da se preseli na daleki arhipelag sa surovim vremenskim uslovima, tako da je Roka doneo odluku da ovde stvori zatvorsku koloniju, sa zadatkom da robijaši rade na razvoju infrastrukture. Za početak su izgradi sam zatvor u kome će boraviti, a među većim dostignućima je i Pruga za kraj sveta, koja im je bila neophodna zbog prevoženja materijala poput kamena, drvne građe i sl. Pruga je bila zatvorena 1952, da bi bila ponovo otvorena 1994. i danas je jedna od turističkih atrakcija. U pitanju je uski kolosek sa 500mm razmaka između šina, dužina je 7 km, a vozovi razvijaju brzinu od 25 km/h.

Danas Ušuaija predstavlja početnu tačku (ili krajnju, zavisi sa koje strane se gleda) Panameričkog autoputa koji se nakon nekih 30,000 kilometara završava na Aljasci. 

Jedna od neizbežnih avantura je plovidba Bigl kanalom, koji je dobio naziv po čuvenom brodu Čarlsa Darvina, HMS Beagle, kojim je istraživao ovaj deo sveta. Kanal, dužine 240km i širine 3-5km, predstavlja deo granice između Argentine i Čilea, oko koje je bilo dosta sporenja, pa je na kraju posredovao i papa Jovan Pavle II. U Bigl kanalu se nalazi i svetionik Les Eclaireurs, koji se naravno često zove i Svetionik na kraju sveta (to nije onaj koga je Žil Vern opisivao). Neižbežna je i poseta poslednjoj pošti na svetu, koja se nalazi na obali Bigla.

Pošta je otvorena 1997. godine na predlog Karlosa de Lorenca, koji je i jedini zaposleni u pošti. Međutim, pošto je Karlos veoma liberalnih pogleda na svet, on se proglasio premijerom Zemlje ostrva Redonda (Pais de Isla Redonda). Karlos insistira da mu se svi obraćaju imenom, bez titula, i kaže da se njegova vlada ne meša stanovnicima (njegova dva sina) u život.

U današnje vreme troškovi života u glavnom gradu Ognjene zemlje viši su nego u ostatku Argentine, jer sve mora da se donosi sa kopna, mada njihovi građani koji ovde žive imaju mnoge finansijske i poreske povlastice. Njih je danas ovde oko 57,000. Uglavnom se bave ribarstvom, stočarstvom (ovčarstvo), drvnom građom i turizmom. Grad predstavlja polaznu stanicu za ekspedicije na Južni pol, ali i za mnoge druge istraživačke timove. Brodom se do Antarktika plovi dva dana preko Drejkovog prolaza, dok se, kada to vremenski uslovi dozvole, avionom stiže za samo dva sata. Mi smo sreli Greenpeace i tim National Geographic-a. Sreća (ili ne) je što je turistička agencija koja je imala last minute ponudu za tromesečnu ekspediciju na Antarktik u trenutku kada sam prolazila tuda bila zatvorena, jer bi bilo veliko iskušenje ne iskoristiti tu priliku. 

Glečer Marsijal

Odlazak iz ovog dela sveta nije bio moguć bez „osvajanja“ bar jednog glečera. Put na Perito Moreno je logistički bio zahtevan za organizovanje, ali je zato glečer Marsijal (Martial), u čijem podnožju se nalazi Ušuaija, bio prilika koja ne sme da se propusti. Staza je odlično obeležena tako da uz minimalnu nepromočivu opremu, možete da se upustite u ovu avanturu. 

Andi, kao najduži kontinentalni planinski masiv, se protežu od severa do juga Patagonije, gde se na vrlo dramatičan način spuštaju u Južni okean. Veruje se da ostrva oko Ušuaije u stvari predstavljaju planinske vrhove potopljenih delova Anda. 

Glečer Marsijal (1,050 m) je najvažniji izvor sveže vode za Ušuaiju i okolinu. U pitanju je cirk, što znači da se led zadržavao u depresiji u obliku amfiteatra, tako da najviše erodira u sredini gde je led najdeblji, a površina preko koje se lednik kreće dobija oblik talasa. Naziv je dobio po istraživaču Luisu Fernandu Marsijalu, koji je predvodio francusku ekspediciju 1883. godine. 
Staza za uspon ka vrhu ima oznaku “teška” i verujte da jeste teška, u nekim trenucima napreduješ bukvalno korak-pauza. Na početku prave staze (tu se završava asfaltirani put, gde možete da dođete taksijem ili mini busom, ako ne želite da se penjete iz same luke) se nalazi planinski dom, koji nudi raznovrstan izbor, od sopstvenog kraft piva (već sam pisala blog o kraft pivu na Kraju sveta), preko tople čokolade do lokalnih specijaliteta – čime god ljudi vole da se okrepe na pola puta pri usponu ili povratku. Sjajno je i što se tu, na parkingu uvek pronađe neki taksi, jer posle celog dana penjanja po susnežici i snegu dobro dođe da se brzo vratite u hotel. Meštani su nam i objasnili da kada dole u luci pada kišica, gore obično pada sneg i tako je i bilo. U januaru je prosečna temperatura oko 10C, a dan traje i čitavih 17 sati, tako da je sunce zalazilo tek posle 22h. Temperature se tokom godine kreću u rasponu od 17C do -5C. 

Postoje dve opcije za početak uspona, glavnom stazom ili manjom stazom koja prati rečicu. Iznad te druge staze zimi ide ski-lift. Vodu iz te male reke, koja nastaje topljenjem glečera, naravno možete da pijete direktno – samo trnu zubi.
Iako sam na uspon krenula sama, mi čudaci se uvek pronađemo, tako da mi se od pola puta pridružila Konstanca (ili ja njoj), advokatica iz Buenos Ajresa. Razgovor sa njom, pre svega o argentinskim filmovima mi je mnogo olakšao uspon i dolazak do vrha. Kada smo došli do prvog leda i tačke gde se većina slika i završi uspon, a koja se nalazi pre najtežeg dela, samo je kratko pitala „Naravno, idemo do vrha?“ Tu staza postaje vrlo uska i strma, a pošto posle 600m nadmorske visine više nema vegetacije, svuda su samo sitni kamenčići koji su vrlo klizavi u kombinaciji sa susnežicom i vodom koja se topi iz glečera. 

Što se filmova tiče o mnogima smo razgovarale, ali kao najbolji mi je preporučila film Huana Hozea Kampanele „Tajna u njihovim očima“ (El secreto de sus ojos) iz 2009. godine. Ova drama sa krimi elementima nastala je po romanu Eduarda Saćerija i 2010. je nagrađena Oskarom za najbolji film na stranom jeziku. Naravno, pošto se Koni bavi ljudskim pravima priča se odnosi na događaje za vreme Prljavog rata (vojna dikatura 1976-1983.).

Ne znam kako vama deluje, ali ja koja volim topla mora sam pronašla mesto na kome želim da živim, uprkos surovim uslovima.