Zvezdana Crnogorac o putovanjima i ljudima

Kategorija: Putovanja (page 4 of 7)

Derviši – sloboda putovanja

Meša Selimović je u svom romanu „Derviš i smrt“ tačno opisao potrebu za slobodom koju donose putovanja. 

„Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on ce počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametne uslove. Kuda i kako da ode?“

                                                                     Derviš i smrt – Meša Selimović

Ceo tekst

Tri Kube

Triptih o Kubi – deo 3

Para el hombre hay en ti, Isla clarísima, un regocijo de ser hombre, una razón, una íntima dignidad de serlo.
        Tú eres por excelencia la muy cordial, la muy gentil. Tú te ofreces a todos aromática y graciosa como una taza de café; pero no te vendes a nadie.

                                                    “Poema CXXIV” Dulce María Loynaz

Drago moje ostrvo, u tebi postoji zanos za čoveka da bude čovek, da ima razlog da bude dostojanstvo.  Zbog savršenstva, ti si vrlo srdačno. Ti se svima nudiš mirisno i ljubazno kao šolja kafe, ali se nikome ne prodaješ.

„Poema CXXIV“ Dulse Marija Lojnaz

Ceo tekst

Istorija (ne) oprašta

Triptih o Kubi – deo 2

Kada je Entoni Bordejn došao na Kubu drugi put (2015), pričao je o primetnim promenama i slikovito ih opisao rekavši da je tokom prve posete tipična večera u svakom paladaru u Havani bila crni pasulj i pirinač, dok su ga ovog puta poslužili sušijem!

Promena jeste jedna od ključnih reči kada se govori o Kubi. Mnogi poneseni idealizovanom slikom o Čeu i revoluciji zamišljaju Kubu kao zemlju nasmejanih ljudi, dobrih koktela, cigara, oldtajmera i prelepih plaža. I žele da dođu na Kubu pre nego što se sve to promeni. Kubanske vlasti su krenule u proces ustavnih i ekonomskih reformi za koje se svi stručnjaci slažu da su neophodne. Koliko god volela suši, ipak se, poput Bordejna, nadam da glavna promena neće biti više suši restorana. 

Ceo tekst

O crnom pasulju i belom pirinču

Triptih o Kubi – deo 1

Slavni kuvar Entoni Bordejn je prilikom svoje prve posete, Kubu uporedio sa tradicionalnim jelom Moros y Cristianos („Mavari i Hrišćani“; crni pasulj i pirinač), koje je bilo na meniju svakog paladara. Don Fernando Ortiz, čuveni kubanski antropolog, nalazio je sličnost sa jednim drugim tradicionalnim jelom, ahiakom (ajiaco), jednom vrstom gulaša u kojem se mešaju različite vrste mesa (i junetina i piletina i svinjetina) sa kukuruzom, slatkim krompirom, tapiokom i plantanima (vrsta banana, koriste se za kuvanje). Ahiako se kuva u loncu bez poklopca (cazuela abierta) da bi se sastojci postepeno dodavali, a jelo konstanto krčkalo. Drugi istraživači kažu da je osnova onog što se podrazumeva pod cubania iliti cubanidad (ono što Kubance čini Kubancima) to da su uvek morali da prihvataju život koji im je neko drugi nametao: Španci su ih terali da prihvate hrišćanstvo i načinili ih robovima, zatim su ih Amerikanci vesternizovali, a na kraju Kastro revolucionarizovao. Jedan od poznatih koktel majstora je kada je objašnjavao kako je došao na ideju da zameša jedan od svojih omaža Havani, rekao:

„Čitao sam da je osnova onoga što znači biti Kubanac, prihvatiti neminovnost ljudskog postojanja, da se rađamo i umiremo, a da između ta dva treba da živimo život i zabavljamo se najbolje što možemo.“

Ceo tekst

Put za Bernabeu

Kada sam početkom februara saznala da idem poslom u Madrid baš u vreme fudbalske utakmice između Reala (Real Madrid C.F.) i Sitija (Manchester City), bacila sam se na nabavku karte. Ne bih za sebe rekla ni da sam stručna za fudbal, ni da sam neki navijač, posebno ne Reala, a bogami ni Sitija, ali ako više od 67% stanovnika Španije prati taj sport, a Ligu šampiona gledaju stotine miliona ljudi širom sveta, onda je meč kluba koji je najviše puta osvojio to takmičenje, fenomen vredan istraživanja. Nisam, svakako, mogla ni da pretpostavim da će to da bude jedan od poslednjih mečeva Lige šampiona pred publikom, bar ne u tolikom broju. Iako se covid-19 pojavio u Španiji krajem januara, u Madridu je prvi zvaničan slučaj zabeležen baš dan uoči utakmice, 25. februara. Već 29. februara, kada sam se vraćala kući, naređeno je da svi radnici čiji poslovi nisu apsolutno neophodni ostanu kod kuće. Dve nedelje kasnije usledilo je potpuno zatvaranje, da bi do kraja meseca Španija postala rekorder po broju zaraženih i smrtnih slučajeva. 

Ipak, tog 26. februara ja i još nekih sedamdeset hiljada ljudi bili smo spremni da uživamo u sjajnom iskustvu. Nisam baš sigurna da je fudbal bio sjajan, svakako za domaćine ne, jer su izgubili 1:2, ali procenu ću da ostavim stručnjacima i „stručnjacima“ (nemam te pretenzije). Međutim, sve drugo – stadion, atmosfera, ljudi, dva omiljena ćelavca (Zidan i Gvardiola), grad… – je bilo sjajno. 

Ceo tekst