Stranac

Zvezdana Crnogorac o putovanjima i ljudima

Arhive (page 4 of 7)

Giri (stranac) u Andaluziji

Uz zveckanje čaša i žamor gostiju, jedan barmen strpljivo secka šunku, dok drugi kredom po šanku, iznad koga vise šunke, sabira račun. Ovo nije scena iz nekog filma već uobičajena atmosfera iz „El Rinconcillo“ prvog tapas bara u Sevilji (mi bi verovatno rekli kafane), otvorenog davne 1670. godine. Vlasnici vole da naglase da je bar otvoren za vreme vladavine Karlosa III i da se od tada do danas na španskom prestolu promenilo 15  kraljeva iz četiri dinastije. I u ovom baru „Na ćošku“ (tako bi se otprilike preveo naziv bara) protokol je da nema protokola – koštice od maslina se bacaju na pod, gde su nekada završavali i pikavci jer se pepeljare nisu koristile. Za razliku od većine girija (guiri – sleng za strance, posebno one svetle puti i kose za koje je odmah jasno da nisu „odavde“, kao gringo u Meksiku) Španci, posebno u Andaluziji, ne vole da sede, radije će da nađu malo prostora pored šanka ili pored jednog od velikih burića od šerija koja sada služe kao stolovi. S tim da ako stojiš pored šanka povremeno se očekuje da dodaš tanjire i čaše gostima koji su pored burića ili onima koji su ispred bara. Iako deluju isto u belim košuljama sa crnim prslukom i crnom kravatom, barmeni su svi priča za sebe (žene ne rade iza šanka). Neki će da ćaskaju sa svima, dok se drugi više sporazumevaju pogledom. Ipak svima je jedna osobina zajednička, nema žurbe, čak i kada gosti pokušavaju da ih ubrzaju, ali u hrani i vinu se uživa polako. Kažu da je vreme da se ide dalje kada račun ispisan kredom dođe do ivice šanka. 

Ceo tekst

Derviši – sloboda putovanja

Meša Selimović je u svom romanu „Derviš i smrt“ tačno opisao potrebu za slobodom koju donose putovanja. 

„Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on ce počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametne uslove. Kuda i kako da ode?“

                                                                     Derviš i smrt – Meša Selimović

Ceo tekst

Tri Kube

Triptih o Kubi – deo 3

Para el hombre hay en ti, Isla clarísima, un regocijo de ser hombre, una razón, una íntima dignidad de serlo.
        Tú eres por excelencia la muy cordial, la muy gentil. Tú te ofreces a todos aromática y graciosa como una taza de café; pero no te vendes a nadie.

                                                    “Poema CXXIV” Dulce María Loynaz

Drago moje ostrvo, u tebi postoji zanos za čoveka da bude čovek, da ima razlog da bude dostojanstvo.  Zbog savršenstva, ti si vrlo srdačno. Ti se svima nudiš mirisno i ljubazno kao šolja kafe, ali se nikome ne prodaješ.

„Poema CXXIV“ Dulse Marija Lojnaz

Ceo tekst

Istorija (ne) oprašta

Triptih o Kubi – deo 2

Kada je Entoni Bordejn došao na Kubu drugi put (2015), pričao je o primetnim promenama i slikovito ih opisao rekavši da je tokom prve posete tipična večera u svakom paladaru u Havani bila crni pasulj i pirinač, dok su ga ovog puta poslužili sušijem!

Promena jeste jedna od ključnih reči kada se govori o Kubi. Mnogi poneseni idealizovanom slikom o Čeu i revoluciji zamišljaju Kubu kao zemlju nasmejanih ljudi, dobrih koktela, cigara, oldtajmera i prelepih plaža. I žele da dođu na Kubu pre nego što se sve to promeni. Kubanske vlasti su krenule u proces ustavnih i ekonomskih reformi za koje se svi stručnjaci slažu da su neophodne. Koliko god volela suši, ipak se, poput Bordejna, nadam da glavna promena neće biti više suši restorana. 

Ceo tekst

O crnom pasulju i belom pirinču

Triptih o Kubi – deo 1

Slavni kuvar Entoni Bordejn je prilikom svoje prve posete, Kubu uporedio sa tradicionalnim jelom Moros y Cristianos („Mavari i Hrišćani“; crni pasulj i pirinač), koje je bilo na meniju svakog paladara. Don Fernando Ortiz, čuveni kubanski antropolog, nalazio je sličnost sa jednim drugim tradicionalnim jelom, ahiakom (ajiaco), jednom vrstom gulaša u kojem se mešaju različite vrste mesa (i junetina i piletina i svinjetina) sa kukuruzom, slatkim krompirom, tapiokom i plantanima (vrsta banana, koriste se za kuvanje). Ahiako se kuva u loncu bez poklopca (cazuela abierta) da bi se sastojci postepeno dodavali, a jelo konstanto krčkalo. Drugi istraživači kažu da je osnova onog što se podrazumeva pod cubania iliti cubanidad (ono što Kubance čini Kubancima) to da su uvek morali da prihvataju život koji im je neko drugi nametao: Španci su ih terali da prihvate hrišćanstvo i načinili ih robovima, zatim su ih Amerikanci vesternizovali, a na kraju Kastro revolucionarizovao. Jedan od poznatih koktel majstora je kada je objašnjavao kako je došao na ideju da zameša jedan od svojih omaža Havani, rekao:

„Čitao sam da je osnova onoga što znači biti Kubanac, prihvatiti neminovnost ljudskog postojanja, da se rađamo i umiremo, a da između ta dva treba da živimo život i zabavljamo se najbolje što možemo.“

Ceo tekst