Na početku filma „Misija“ (1986.) domoroci iz plemena Gvarani vežu jednog jezuitskog sveštenika za krst, nose ga kroz prašumu i ubacuju u reku i nedugo nakon toga, uz savršenu muziku Enija Morikonea i huk vode, krst sa sveštenikom pada niz ogromni vodopad. Verujem da je film ostavio utisak na svakoga ko ga je gledao, ali i da nisu zaboravili predeo gde se odvija radnja filma. 

Iguasu vodopadi (špa. Cataratas del Iguazu/por. Cataratas do Iguaçu) su jedno od sedam prirodnih svetskih čuda, drugi po veličini vodopad na svetu – dužine 2,7 km – i nalaze se na granici između Argentine i Brazila. 

Gvarani legenda o nastanku vodopada kaže da je bog želeo da se oženi prelepom devojkom Naipi, međutim ona je pobegla sa svojim ljubavnikom Tarobom u kanu koji je on sam napravio. To što se Naipi odlučila za jednog smrtnika mnogo je razljutilo boga i on je u srdžbi, rascepio reku na dva dela i stvorio ove vodopade, ali i osudio ljubavnike na večni pad.

Sa druge strane, nauka kaže da su Iguasu vodopadi rezultat davne vulkanske erupcije koja je ostavila ovako veliki rascep u zemlji, preko kog teče reka Iguasu. 

Iguasu na Gvarani jeziku znači „velika voda“, što je potpuno opravdano jer u zavisnosti od nivoa vode (da li je kišna sezona ili ne) broj vodopada ide i do 275, dok je visina između 60-82 metra. U proseku se 1,756m3 vode sjuri svake sekunde niz ove litice, od čega polovina prođe kroz kanjon Đavolje ždrelo (Garganta del Diablo). Iako se slapovi najvećim delom nalaze na argentinskoj strani, Nacionalni park sa argentinske strane je manji i zauzima površinu od 677km2, dok je površina sa brazilske strane 1,700km2. 

U ovoj prašumi pored velikog broja biljnih vrsta – kažu oko 2,000, među kojima su orhideje, paprati i ružino drvo – živi i veliki broj životinjskih vrsta – oko 400 vrsta ptica (tukani, orlovi, itd.), veliki broj šarenih leptirova, ali i jaguari, kajmani, kapibare, oposumi (jedini torbar van Australije), tapiri, mravojedi, koralne zmije i sveprisutni koati, koji samo čekaju priliku da, u trenutku nepažnje, zgrabe neku hranu ili već nešto drugo od turista. Nekada mogu da ostave i ozbiljne ogrebotine. 

Osamdeset procenata površine vodopada nalazi se u Argentini, a 20 u Brazilu. Obe strane imaju svojih prednosti. Brazilska je odlična za posmatranje i fotografisanje, a argentinska za istraživanje. Argentinska nudi dve različite rute: gornju i donju. Gornja vodi preko niza mostića koji se nalaze tik iznad vode, dok donja omogućava posetiocima da budu bliže vodopadima. Pored Đavoljeg ždrela neki od najpoznatijih slapova su Boseti, Dve sestre (Dos Hermanas), San Martin, Adam i Eva, Tri musketara, Rivadavia. Na mene je veliki utisak ostavilo i to što su obe staze sa argentinske strane dostupne i ljudima sa invalidskim kolicima. 

Da bi stavili stvari u perspektivu, Iguasu su u najvišoj tački samo 31 metar viši od Nijagarinih vodopada, ali su dvostruko širi. Iguasu su širi i od Viktorijinih vodopada, međutim Iguasu su isprekidaniji stenama, a Viktorijini vodopadi su i dvadesetak metara viši, tako da su uzeli primat na listi najvećih svetskih vodopada. Vodena izmaglica se diže do 150 metara iznad vodopada i vidi se iz aviona kada se sleće u Puerto Iguasu. Tokom kišne sezone (novembar-mart) količina vode koja se sruči niz vodopade dostiže 12,000 kubnih metara u sekundi (rekord je 45,700m3/s). 

Iguasu se osim peške može obići i vozom, helikopterom i čamcem. Džeremi Ajrons je u filmu morao da vesla dok se malim kanuom probijao uz Iguasu, a mi smo gliserom jurili ka vodopadima punom brzinom. Gliseri vas vode direktno u vodopade, što je možda i pravi način da se oseti ovo mesto, posebno posle nekoliko sati hodanja kroz prašumu koja pomalo liči na saunu zbog ogromne vlage u vazduhu. Iskustvo je potpuno jedinstveno. Ne znam kakav je osećaj prosvetljenje, ili kako zen budisti kažu ‘ono kada otpadne dno na buretu’, ali mir koji zavlada kada jurneš kroz milione kapljica i zaglušujući huk vode je neopisiv. 

Tromeđa

Reka Parana predstavlja granicu između Brazila, Argentine i Paragvaja i sa svojih 4,880 km dužine druga je po veličini u Južnoj Americi, posle Amazona. Nastaje spajanjem reka Paranaibo i Rio Grande, a na svom kraju, zajedno sa rekom Urugvaj stvara Rio de la Platu, tj. najveći estuar na svetu. Na ušću reke Iguasu u Paranu nalazi se tromeđa između Brazila, Argentine i Paragvaja.

Iako američke službe ovaj region, posebno deo u Paragvaju, vide kao potencijalno opasan, nama koji nismo navikli na lokalnu klimu, najveći neprijatelj je uglavnom vlaga. Posle celog dana u prašumi dobro nam je uveče došao i pljusak koji se u sekundi spustio i bar na kratko vreme doneo olakšanje. Naravno, u kombinaciji prašume i velike vlage, ima mnogo komaraca, tako da je neizbežna stalna upotreba nekog sredstva protiv komaraca (mi smo u Buenos Ajresu kupili neko sredstvo specijalno namenjeno za prašumu i stvarno je dobro radilo). 

Puerto Iguasu ima malo više od 80,000 stanovnika. Argentinska strana vodopada, tj. Nacionalni park udaljen je oko 18 kilometara. Do brazilskog Nacionalnog parka dolazi se kratkom vožnjom preko Mosta bratstva (zvanično ime Tancredo Neves; inspiracija za gradnju je bio Most prijateljstva izgrađen između Paragvaja i Brazila 1965. nakon dugih borbi za prevlast u ovom delu kontinenta). Postoje organizovane ture sa jedne na drugu stranu, kao i redovni autobusi, a ako ste raspoloženi za malo pregovaranja i vrlo povoljno sa nekim od lokalnih taksista. Em dobijete prikaz lokalnih prilika i neprilika, em imaju poznanike na granici tako da se brže prođe, što je važno kada žurite na avion („komšije“ u vozu su nam prethodnog dana pričale da im je zbog gužve trebalo više od dva sata da pređu granicu). 

Parana je poznata i po tome što je na njoj, na granici između Paragvaja i Brazila izgrađena Itaipu hidroelektrana (druga na svetu po veličini, posle Brane tri klisure na Jangce reci u Kini). 

Misije

Misiones, u kojoj se nalaze vodopadi, je jedna od najmanjih i najsiromašnijih argentinskih provincija. Uglavnom žive od poljoprivrede i turizma. Glavni je proizvođač biljke mate (mate čaj je nacionalno piće u celom regionu). Naravno, na svakom koraku mogu da se kupe i različiti proizvodi od listova koke (čaj, kozmetički proizvodi, melemi, itd). Sam naziv provincije je posledica činjenice da su jezuitske misije bile veoma aktivne u ovim predelima tokom 17. i 18. veka.  Još uvek postoje ostaci nekih od ovih misija. 

Radnja filma „Misija“ zasnovana je na istorijskim podacima – do zapleta dolazi kada je teritorija na kojoj su uspostavljene jezuitske misije među Gvarani plemenima, Madridskim ugovorom (1750.) ustupljena Portugalcima koji su dozvoljavali ropstvo (po španskom zakonu je tada bilo zabranjeno). Portugalski kolonijalci nastoje da porobe Indijance i u tome ih ometaju ove jezuitske misije. Kardinal Altamarino, poslat iz Vatikana da odluči na licu mesta šta će se desiti sa misijama, odlučuje da ih zatvori i da Gvarani moraju da odu. Gvarani to odbijaju, a sveštenici Gabrijel i Mendoza (Džeremi Ajrons i Robert Deniro), pod pretnjom ekskomunikacije, odlučuju da ostanu uz lokalno stanovništvo i brane misiju, jedan molitvom, drugi mačem. Film je režirao Roland Džofi po scenariju Roberta Bolta i nagrađen je Zlatnom palmom u Kanu i Oskarom za najbolju kameru. 

Kažu da je Eleonora Ruzvelt kada je videla Iguasu rekla „jadna Nijagara“!