大同小異 (Daidō shōi) – japanska poslovica

Veruje se da širom Japana postoji više od 150,000 hramova, oko 80,000 šinto i oko 75,000 budističkih, tako da ćete i u najurbanizovanijim delovima grada, poput Ginze u Tokiju, naići na njih. Samo u Kjotu, staroj prestonici Japana ima oko 5,570 hramova. 

Postoji nekoliko osnovnih razlika između šinto i budističkih hramova. Prva je u nazivu – šinto hram se na japanskom kaže đinđa (jinja, 神社), dok se budistički hramovi nazivaju tera (寺, ili ji po japanskom čitanju). U šinto hramovima se obožavaju božanstva (kami, 神) iz prirode, životinje, planine, šume, tj. sve što postoji u univerzumu (shinrabansho). Naravno, u budističkim hramovima se slavi Buda. 

Na sledeću razliku se nailazi odmah na ulazu – u šinto hram se ulazi kroz kapiju pod nazivom „tori“, koja je obično crvene boje i predstavlja granicu između sveta ljudi i sveta duhova. Glavne kapije budističkih hramova (san mon) su obično dosta masivnije i komplikovanije strukture i vrlo se često pored njih nalazi groblje. Kada prolazite kroz kapiju kažu da ne treba prolaziti kroz samu sredinu, već po strani, jer je sredina rezervisana za bogove. 

Pošto je u osnovi šintoizma obožavanje različitih božanstava, na ulazu u šinto hramove se nalaze čuvari hrama, tj. dve komainu statue, psa, lava, lisice, neki čak imaju statue miša. Njihov zadatak je da oteraju demone. Jedan uvek ima otvorena usta, dok su drugom zatvorena, jer predstavljaju početak i kraj svega u univerzumu.  Ispred budističkih hramova se nalaze „nio“ statue, mišićavih Budinih čuvara. 

Iako je glavni deo ceremonije, naklon (ojigi) isti u oba hrama, i u ovom delu postoji nekoliko razlika. 

Pre nego što prođete kroz kapiju i jednog i drugog naklonićete se. Kada prođete kroz kapiju, pre nego što pristupite molitvi opraćete ruke (prvo levu pa desnu) i isprati usta na česmi koja se najčešće nalazi u dvorištu. 

Kada dođete na red, ubacite novčić kroz drvenu rešetku (saisen-bako) koja se nalazi ispred hrama. Iako će tvrditi da nije bitno koji novčić je u pitanju, oni koji žele da se pomole za uspeh u ljubavi će gledati da ubace novčić od 5 jena, jer izraz „go en“ takođe označava i romantičnu vezu (piše se drugačijim znacima, ali se isto izgovara). Ako ispred hrama postoji zvono, pozvonićete (uvek je tu kanap koji povučete) da biste skrenuli pažnju božanstva na sebe, da bi vas čuli. Dva puta se duboko naklonite, dva puta pljesnete rukama, sklopite ruke i pomolite se. Na kraju se još jednom naklonite. 

Pročišćenje može da se postigne i ispred velike posude u kojoj su upaljeni mirišljavi štapići. Veruje se da dim poboljšava ili leči deo tela koji je povređen ili bolan, tako da ćete praktično „nanositi“ dim prema sebi pokretima ruke. 

I u budističkim hramovima je slična procedura na početku, sa naklonom i ubacivanjem novčića, s tim što nećete pljesnuti rukama dva puta, već ćete se samo nakloniti, sklopiti ruke, pomoliti i opet duboko nakloniti. 

I molitve se u suštini razlikuju u šintoizmu i budizmu. U šinto hramovima će se ljudi uglavnom pomoliti ili poželeti sreću, dobro zdravlje, poželeti da polože ispit ili da dobro prođu na intervjuu za posao. U budističkim hramovima će se moliti za ono što ih čeka nakon smrti, tj. razmisliće o svom ponašanju i pomoliti se da budu bolji ubuduće. 

Ipak i u jednom i  drugom će tokom posete kupiti omamori (お守り) amajliju – ima svega, od amajlija za generalni uspeh, sreću, dobro zdravlje, ljubav, do sreće u saobraćaju, na studijama ili zaštitu od zla. U zavisnosti od namene, mogu se nositi u torbi ili biti istaknute u kolima ili stavljene negde u kući. Japanci kažu da ne morate da budete vernici da bi amajlija radila. 

Druga vrsta amajlije je omikuđi (omikuji, おみくじ), što u stvari predstavlja papirni zapis koji će vam proreći sreću – postoji sedam kategorija sreće iliti nesreće, od  “Daikichi” (大吉)” što je najveća sreća, do “Daikyo” (大凶) što je velika nesreća. Zapis vam kroz poučnu priču da i savet za budućnost. Kada sam izvukla moj zapis, tri Japanke koje su stajale pored su se silno obradovale i objasnile mi da to što je druga sreća po redu (nije najveća nego sledeća) je odlično, jer najveća sreća dođe odjednom, a ova druga je stabilna, postojana.  Omikuđi, onaj dobri, se obično nosi u novčaniku, da bude uz vas, dok se onaj loš veže za drvo u dvorištu hrama koje će odneti vašu lošu sreću od vas. 

140%

Po podacima Vlade Japana iz 2018. godine, u Japanu 69% stanovništva sledi šintoizam, 66,7% praktikuje budizam, 1,5% hrišćanstvo, dok 6,2% praktikuje druge religije. Ne, nije greška. Kada ih pitate za veroispovest, većina Japanaca (62%) će reći da nisu religiozni, 31% će izabrati budizam, 3% šintoizam, 1% hrišćanstvo, 1% neku drugu veru, a 2% nije želelo da odgovori. Za Japance su i šinto i budizam način života, pravila ponašanja, pre nego što predstavlja izražavanje verskih osećanja. Za njih šintoizam i budizam nisu u koliziji jedan sa drugim, već se pre može reći da je na delu pravi verski sinkretizam. Većina će uglavnom u kući imati mali budistički oltar (butsudan), za Novu godinu će posećivati i jedne i druge hramove, venčanje ili slične ceremonije će obaviti u šinto hramu, dok će se sahrana/kremacija obaviti po budističkim pravilima. Čak i u šinto hramovima možete naći budističke figurice koje su ljudi ostavili, a u budističkim hramovima možete naći mini šinto hramove, za čija božanstva se veruje da ih čuvaju od prirodnih katastrofa poput požara. 

Dok je budizam iz Indije došao u Japan tokom Heian perioda (710-1185 g.n.e.) preko Kine i Koreje, šintoizam je autohtona religija drevnog Japana. Šinto u doslovnom prevodu znači „put bogova“. U osnovi je ideja da postoji mnoštvo različitih božanstava – neki čak kažu oko 8 miliona, mada je pre ideja da je broj neograničen i da božanstva vladaju svim mogućim aspektima prirode i čoveka. Svi imaju određen stepen moći i mogu da čine i dobra i loša dela. Iako ne postoji neko centralno božanstvo, bogovi koji su direktni potomci boga Izanagija i boginje Izanami, koji su učestvovali u stvaranju Japana, poput Amaterasu, boginje sunca, imaju malo veću važnost, jer je po nekadašnjem verovanju i carska porodica vodila direktno poreklo od ovih božanstava. Iako je zbog tog verovanja krajem 19. veka šinto postao državna religija, posle Drugog svetskog rata, 1947. Japan je zvanično postao sekularna država kada je car izgubio svoj božanski status. 

 Pošto brojna božanstva i drugi duhovi mogu da čine loše stvari ili da budu osvetoljubivi, pročišćenje i umirenje tih božanstava, duhova, a i ljudi je veoma važna stvar u šintoizmu. Zanimljivo je međutim, da se ti obredi pročišćenja vrše u skladu sa budističkim ritualima. U današnje vreme u Japanu postoji sedam glavnih budistiških škola – Soto, Đodo Šinšu (Jōdo Shinshū), Tendai, Šingon (Shingon), Đodo (Jōdo), Rinzai i Nićiren (Nichiren). Većina ovih škola prati Mahajana budizam, tj. verovanje u posebna bića poznata kao bodisatva, kao i učenje Četiri plemenite istine. Ipak, postoje aspekti japanskog budizma koji se veoma razlikuju od ostalih, poput onog da neke škole budizma u Japanu odbacuju celibat i njihovi monasi se žene i imaju porodice. Samim tim, mnoge budističke hramove u Japanu već vekovima vode određene porodice. 

Neki od hramova koje treba posetiti 

Jedan od najpoznatijih, ne samo zbog svoje lepote, je Zlatni paviljon (Kinkakuji, 金閣寺) u Kjotu. Ovaj zen hram je prvobitno izgrađen kao raskošna kuća lokalnog političara i zvao se Kitajama-dai, da bi ga krajem 14. veka šogun Ašikaga Jošimicu otkupio i pretvorio u vilu gde se povukao u starosti. Nakon njegove smrti, 1408. godine pretvoren je u zen hram. Izgrađen je u ekstravagantnom kitajama stilu, da bi pokazao bogatstvo tadašnje aristokratije iz Kjota. Svaki sprat predstavlja drugi arhitektonski stil – prvi sprat je izgrađen u šinden stilu u kome su se gradile palate tokom Heian perioda. Na prvom spratu su se nalazile statue Bude i Jošimicua. Drugi sprat je građen u buke stilu, tj. treba da odslikava tipičnu rezidenciju samuraja. Tu se nalazila statua Bodisatve. Drugi sprat je spolja potpuno prekriven zlatnim listićima. Treći sprat je građen u stilu tipičnog kineskog zen hrama i on je i iznutra prekriven zlatnim listićima. Na vrhu paviljona se nalazi zlatni feniks. 

Poput pravog feniksa, hram se nekoliko puta izdizao nakon što bi izgoreo u požaru, uključujući i dva požara tokom Onjin građanskog rata u 14. veku kada je izgoreo veliki deo grada. Poslednji požar se dogodio 1950. godine kada ga je, po sopstvenom priznanju, u želji da izazove nerede u društvu, dvadeset jednogodišnji iskušenik Hajaši Šoken zapalio i zatim pokušao da se ubije. Ova priča je Jukiu Mišimi poslužila kao osnova za jedno od njegovih remek dela, roman pod nazivom „Zlatni paviljon“. Hram je nakon toga renoviran, tako da je današnji izgled iz 1955. godine. 

Kao prestonica Japana u zlatno doba japanske umetnosti i kulture, Kjoto predstavlja i riznicu hramova. Rjoanđi hram (Ryoanji, 龍安寺) je najpoznatiji po svojoj impresivnoj zen bašti. I ovaj zen hram je u početku služio kao aristokratska vila, ali je 1450. godine pretvoren u hram Rinzai sekte Zen budizma. Međutim, malo se zna o samoj istoriji i autoru čuvene zen bašte. Bašta je u obliku pravougaonika, omeđena je niskim zemljanim zidom i sastoji se od 15 stena raspoređenih po moru oblutaka. Zanimljivo je da iz ma kog ugla se bašta posmatra, jedan od kamenova je uvek zaklonjen. Pošto autor nije poznat postoji mnogo spekulacija o značenju same bašte. Jedni veruju da predstavlja uobičajenu temu tigra koji prenosi svoje mladunce preko jezera ili ostrva u moru, dok drugi tvrde da bašta predstavlja neki apstraktan koncept, poput beskraja. Ako ovaj hram posetite ranije ujutru veće su šanse da neće biti gužve tako da možete da sedite i sami na miru razmislite o značenju postavke. 

Tenrjuđi (Tenryūji, 天龍寺) svetilište je zaštićeno na listi svetskog nasleđa i nalazi se među pet najznačajnijih hramova u gradu. Izgrađen je 1339. godine za vreme šoguna Ašikage Takauđija, koji je ovo svetilište posvetio caru Go-daigou u želji da umilostivi duhove svog doskorašnjeg protivnika u ratu za prevlast nad Japanom. Hram i okolne zgrade su nekoliko puta stradale u požarima, tako da je današnji izgled iz nedavnog Meiđi perioda (1868-1912.). Nasuprot zgradama, bašta hrama je preživela u svom originalnom izdanju. Za nju se zna da ju je projektovao čuveni umetnik (pesnik, kaligraf, dizajner zen bašti; 1275-1351) Muso Soseki, koji je ovde služio kao prvi starešina hrama. 

Posed hrama uključuje i relativno prostran park, kao i jezero ispod glavne zgrade. Jezero je tu još iz vremena kada je hram bio u funkciji vile i služi kao jedno od omiljenh mesta za posmatranje trešnjinog cveta u proleće i momiđija (crvenog javora) u jesen. 

Jedno od važnih šinto svetilišta u Kjotu je svakako Fušimi Inari Taiša (Fushimi Inari Taisha, 伏見稲荷大社), posvećen boginji Inari, koja se povezuje sa napretkom i uspehom i čiji je simbol lisica (kitsune). Hram izgrađen 794. godine, poznat je po svojim Senbon Torii gates (千本鳥居), tj. 10,000 tori kapija. Kako biznismeni posebno poštuju ovu boginju zaštitnicu biznisa, svaki od otprilike 10,000 stubova kapije predstavlja donaciju neke firme ili pojedinca, čija imena su zauzvrat upisana na stubu. Kažu da se donacije kreću između 400,000 i više od milion jena. 

Jasaka hram (Yasaka Jinja, 八坂神社) je još jedan od poznatih svetilišta Kjota. Osnovan je 1350. i nalazi se između najstarijih oblasti grada, Giona i Higašijame. Poznat je po bini koju krase stotine lampiona koji svetle svake večeri. Zbog toga je veoma popularan kao mesto za događaje tokom letnjeg Gion Macuri (Gion Matsuri) festivala. Naravno, hram je i veoma posećen tokom perioda cvetanja trešnjinog drveta jer se nalazi u produžetku Marujama parka. 

Sensođi (Sensoji, 浅草寺) je najstariji hram u Tokiju. Legenda kaže da su rano izjutra 18. marta 628. godine, Hinokuma Hamanari i njegov brat Takenari pecali na Sumida reci. Kada su privukli mrežu na svoje veliko iznenađenje u njoj nije bilo ribe već su pronašli jednu statuu. Iako su nekoliko puta pokušavali da statuu vrate u reku, svaki put bi je ponovo upecali. Kada su shvatili da je to u stvari Kanon, boginja milosrđa, odlučili su da prihvate budizam i svoju kuću pretvore u hram. Sedamnaest godina kasnije, budistički sveštenik Šokai je došao u ovu oblast i izgradio je pravi hram za statuu Bodisatve. Nakon jednog svog sna odlučio je da statua mora biti zaklonjena od pogleda, tako da je i dan danas prekrivena, dok se u javnost tek ponekad iznosi njena kopija napravljena u 9. veku. Kao najstariji hram u Tokiju, Sensođi je za vreme Tokugava šogunata bio zvanično svetilište gde su se čitale molitve za vladara Japana. U bombardovanjima tokom Drugog svetskog rata je značajno oštećen, tako da je najveći deo renoviran tokom 20. veka. U današnje vreme ga obiđe oko 30 miliona posetilaca godišnje. Do hrama vas vodi Nakamise-dori uličica sa oko 90 tradicionalnih prodavnica suvenira i slatkiša. 

Jedno od neizbežnih mesta kada ste u Hirošimi je Icukušima hram (Itsukushima Jinja, 厳島神社) koji se naziva „Plutajući hram“ jer je izgrađen iznad vode. Prvobitni hram je izgrađen 593. godine. Današnje šinto svetilište izgradio je prvi vojni vladar ovog regiona, Taira Kijomori (Taira Kiyomori) u 12. veku, da bi pokazao veličinu svog klana. Celo ostrvo na kome je izgrađen hram lokalno stanovništvo je oduvek smatralo svetim. Posebno je bio popularan među lokalnim ribarima koji su se ovde molili za mirno more i dobar ulov. Prepoznatljiva otori, iliti velika kapija izgrađena je na nekih 200 metara od obale. Visoka je 16 metara i teška oko 60 tona, a zanimljivo je da nije ukopana u morsko dno, već koristi težinu i balans svojih stubova da bi stajala uspravno u mestu. Ovo mesto je prepoznatljivo i po svojim hodnicima sa stubovima raspoređenim na tačno 2,4 m (iliti tačno 8 podnih dasaka) i milimetarskim razmakom između dasaka poda, da bi se umanjio pritisak vode. Jedina pozornica japanskog tradicionalnog No pozorišta na vodi nalazi se u ovom zalivu, u okviru hrama. Hram je posebno popularan za venčanja.

Tošogu hram u Nikou (Nikko Toshogu, 日光東照宮) posvećen je Tokugavi Iejasuu, prvom šogunu Tokugava šogunata (1603-1868). Zanimljivo je da ovo svetilište ima i šinto i budističke elemente. Izrezbarena statua tri majmuna „ne vidim zlo, ne govorim zlo i ne čujem zlo“, kao i sozonozo (izmišljeni) slon, samo su neke od poznatih dekoracija koje potiču iz ovog hrama. Pored Iejasuovog groba u okviru svetilišta se nalazi i građevina gde se mogu videti njegove lične stvari, od oklopa i katane, do četkice kojom je pisao pisma. 

Kotoku-in (Kōtoku-in, 高徳院; zvanično ime hrama je Shōjōsen-ji, 清浄泉寺) je budistički hram u još jednoj staroj prestonici Japana, Kamakuri. Hram je poznat po drugoj po veličini statui Velikog Bude (鎌倉大仏, Kamakura Daibutsu), 11,31 metara velikog bronzanog Amida Bude. Statua je izlivena 1252. godine i na početku se nalazila u velikoj dvorani hrama. Međutim, zgradu hrama su nekoliko puta tokom 14. i 15. veka rušili tajfuni i cunami, tako da se Buda od sredine 15. veka nalazi napolju. Iako ova statua teži 121 tonu, veliki Kanto zemljotres 1. septembra 1923, čiji epicentar je bio oko 60 kilometara dalje od Kamakure, bio je toliko jak (7,9 stepeni) da je pomerio statuu nekih 60 cm u stranu. Kažu da godišnje oko 2 miliona ljudi prođe kroz kapije ovog hrama da vidi Velikog Budu. Uz dodatnu kartu (20 jena) možete i da uđete unutar statue, a u lokalnim prodavnicama i da kupite kolačiće u obliku Velikog Bude.

U Kamakuri se nalazi i Curugaoka Haćimangu svetilište (Tsurugaoka Hachimangu, 鶴岡八幡宮), osnovano 1063, da bi ga 1180. osnivač Kamakure, šogun Minamoto Joritomo premestio na današnju lokaciju. Ovaj šinto hram, prepoznatljiv po svojim velikim kamenim stepenicama posvećeno je Haćimanu, bogu zaštitniku samuraja. Do 2010. sa leve strane stepenica nalazilo se ginko drvo za koje kažu da je bilo starije od hrama, ali ga je uništila oluja te zime. 

 Na kraju, jedan od poznatih hramova i van Japana je Jasukunji (Yasukuni Jinja, 靖国神社) hram u Tokiju, jer je posvećen svim vojnicima koji su poginuli u različitim ratovima na strani Japana. Među imenima oko 2,5 miliona žrtava koja su zabaležena u arhivima Jasukunjija, od 1978. nalaze se i imena 14 ratnih zločinaca iz Drugog svetskog rata. Zbog toga bi posete japanskih zvaničnika, a posebno premijera, uvek izazivale negativne reakcije i u delu japanske, ali posebno u javnosti u Južnoj Koreji i Kini. Sa druge strane, u dvorištu hrama se nalaze stotine stabala trešnje tako da je to jedno od popularnih mesta za posmatranje sakure. Tu se nalazi i drvo sakure koje japanska hidrometeorološka služba posmatra i na osnovu kog proglašava zvaničan početak sezone trešnjinog cveta.