Jasuđiro Jamagući (Yasujiro Yamaguchi, 山口安次郎), umetnik svile, kaže da mu je jedan od težih zadataka bio kada su ga zamolili da napravi kostim koji će odražavati tugu jedne lepotice zbog slomljenog srca. Njegovo rešenje je bila kombinacija boje rđe, smeđe boje listova čaja i žuto-zelene. 

Jamagući-san rođen je 1904. godine u Kjotu. Sa 27. godina počeo je da pravi obi pojaseve za kimona. Nakon rata je počeo da dobija narudžbine za kostime u No pozorištu. Prvu nagradu za svoje umeće dobio je 1978. godine, nakon čega je samo nastavio da ih niže, sve do državnog odlikovanja (Orden svetog blaga, šestog stepena). 

Kada smo bili u poseti njegovom studiju u Nišiđinu (Nishijin, 西陣), starom delu Kjota koji je već nekih 1,200 godina sinonim japanskog tekstila, Jamagući-san je imao 98. godina (doživeo je 105.). I dalje je svakog dana minimum 8 sati, klečeći, bio za svojim razbojem i tkao svilu za kimona i pozorišne kostime. 

Stari razboji, na kojima je radio na početku, su zahtevali snagu dvoje ljudi i na njima se dnevno moglo izatkati najviše 5,000 redova. Kada su uspostavili saradnju sa francuskim tkačima iz Liona, stare, glomazne razboje su zamenili novijim i lakšim na kojima je radio samo jedan čovek. Na njima je bilo moguće izatkati oko 10,000 redova tokom jednog prosečnog radnog dana. Jamagući-san priča da je, kada je bio dosta mlađi i kada je mogao da radi celu noć, mogao sa lakoćom da izatka čitavih 15,000 redova. Najviše što je uspeo da uradi tokom jednog dugog dana je 40,000 redova, ali kaže da to više ne bi ponavljao. U ovim godinama svakako i ne bi više mogao. 

Ipak, u tim godinama je i dalje putovao. Bar jednom godišnje bi obilazio mesta po svetu poznata po proizvodnji tekstila, jer je želeo da uči o drugačijim i novim tehnikama tkanja. Dodao je i da su mu ta putovanja ulila poverenje u kvalitet japanskog tekstila. Tada kada smo mi bili u poseti, njegov stariji brat Itaro je, u svojoj 101. godini, bio na službenom putu. 

Nekada su Jamagući-san i ostali majstori iz Nišiđina oblačili careve i princeze, šogune i gejše, premijere, ministre i poznate umetnice. Bogati poslovni ljudi iz Tokija bi nekada plaćali i po 25,000 američkih dolara za jedan ženski kimono (muški su dosta jednostavniji i samim tim jeftiniji). Međutim, poslednje dve decenije, pod uticajem globalnih trendova i moda u Japanu se menja, tako da su ovi umetnici sa svilom, iliti ono što je ostalo od njih, došli u veoma nezavidnu situaciju. Danas se 90 procenata kimona tka od uvozne svile, a sve više je i onih koji su proizvedeni van ostrva (u velikom procentu u Kini). Statistike pokazuju i da je prodaja kimona opala za polovinu tokom poslednjih decenija – 1990. su samo Nišiđin tekstilci prodali kimona u vrednosti od 2,7 milijardi američkih dolara, dok je ta brojka 2008. pala na svega 477 miliona; 1990. je u ovom delu Kjota izatkano skoro 300,000 ovih odevnih predmeta, da bi dvadeset godina kasnije pali na nekih 90,000. Kimono je danas nešto što se uglavnom nosi u tradicionalnim prilikama, a u Japanu je sve manje venčanja, posebno tradicionalnih, a i rađa se i sve manje beba (devojke obavezno nose kimono prilikom Seijin no Hi ceremonije, tj. kada napune 20 godina i uđu u svet odraslih). 


Neki tradicionalisti veruju da je istorija kimona (着物), iliti „stvari za nošenje“, duga koliko i istorija Japana – kažu da su odeću nalik kimonu (jednostavan komad odeće, četvrtastog oblika) počeli da nose još u Đomon periodu (Jomon jidai; 14,000-300 g.p.n.e.) – ipak, istoričari beleže da je u 8. veku, moda dugačkih jakni koje su se nosile preko pantalona, nazvane hakama, stigla iz Kine, kao i mnoge druge tadašnje novotarije. Početkom 15. veka počinju da se nose kao pojedinačni, dugački odevni predmet, dugačkih rukava i sa vezanim pojasom preko. Početkom 1600.-ih kimona dobijaju formu koju su zadržali do danas. Bili su svakodnevna odeća do kraja Drugog svetskog rata, kada je sa talasom odricanja od tradicije, „zapadna odeća“ sve više uzimala primat. I danas postoje brojne vrste kimona u skladu sa prilikom za koju se oblače (više o vrstama kimona u tekstu „The Appealing Culture of the Japanese kimono“). Danas će se najčešće nositi yukata, pamučni kimono, koji se nekada nosio samo nakon kupanja u onsenu i bio je plavo-beli, da bi evoluirao i postao letnja, modernija varijanta tradicionalne japanske odeće. Sada ih ima u svim bojama i dezenima – moj je, naravno, crveni sa ždralovima ☺. 

„Ako me se ti sećaš, onda ne brinem ako svi ostali zaborave.“

Kafka na obali mora, Haruki Murakami

Kimono nije predstavljao samo odevni predmet, već su kvalitet njegove izrade, njegove boje i motivi, način na koji se nosi, itd, u ovom društvu koje je do savršenstva dovelo kulturu neizgovorenog, pažljivom posmatraču slali poruke tuge, zaljubljenosti, ljutnje, kao i društvenog i bračnog statusa (rukavi na „tomesode“ kimonima udatih žena su kraći, dok one koje nisu u braku nose „furisode“ kimono dugačkih rukava). Naravno, i način na koji se nosi i vezuje pojas obi (postoji 5 osnovnih načina vezivanja i mnogo varijacija) nosi svojevrsnu poruku. „Priča o Genđiju“ (Genji Monogatari, 源氏物語), klasično delo japanske književnosti iz 11. veka, kimono predstavlja kao prozor u dušu Japanaca. Zbog načina na koji se nosi, žene u kimonima moraju da stoje uspravno i mogu da prave samo vrlo sitne korake, tako da kažu da čak i one najnespretnije u kimonu deluju veoma elegantno. 

Simbol elegancije Japana, ali i Kjota, su svakako gejše (geisha, 芸者). Procenjuje se da ih u Japanu sada ima oko 1,000, od kojih većina živi i radi u Kjotu (npr. u Gionu, starom delu grada). Tu ih znaju kao geiko (芸子) i maiko (舞妓)- devojke između 16 i 20 godine, koje uče za geiko – i lako se uočavaju razlike između njih, jer maiko nose raznobojne ukrasne šnale i kimona, dok geiko nose perike i jednostavan kimono i jednostavne ukrase u kosi. 

Gejše su se pojavile tokom samurajskog, Edo perioda (1600-1868.), dok su zabavljači pre toga bili muškarci (tayu). I sama reč gejša u bukvalnom prevodu znači „izvođač umetnosti“, dok geiko znači „umetnica“ (žena od umetnosti). Danas mnogi imaju zablude u vezi onoga što rade, mada su još 1872. godine japanske vlasti donele zakon po kome su razdvojile profesije prostitutki i gejši (gejše ne pružaju seksualne usluge). Gejše su profesionalni zabavljači i zbog toga su morale da znaju tradicionalne plesove, pesme, poeziju, morale su da sviraju tradicionalne instrumente poput šamisena i da savladaju umetnost ceremonije čaja, kao i ikebane (aranžiranja cveća). Obuka za geiko traje minimum 4-5 godina. 

Tokom 1920.-ih i 1930.-ih deo gejši je prihvatio moderni trend vesternizacije, tako da su počele da nose zapadnjačku odeći i da na zabava služe koktele umesto sakea, ali su se nakon Drugog svetskog rata ubrzo vratile tradiciji, tj. onome po čemu su prepoznatljive – kimonima i belo našminkanim licima. Drže se tradicije i kada je ponašanje u pitanju. Poslednjih godina je policija u Kjotu morala da pojača patrole u ovim delovima grada, jer veliki broj turista ne prihvata lako da se gejše neće tek tako slikati sa svakim ko to poželi kada ih sretnu na ulici. 

Dok su gejše odlučile da se drže tradicije, novi trendovi i brojne supkulture su lako nalazile plodno tlo u japanskom društvu. Anime i mange su tokom 1980.-ih postale jedan od glavnih izvoznih „proizvoda“. Ovakva umetnost je brzo stekla popularnost među mladima, posebno onima koji su se okupljali u Harađukuu (Harajuku, 原宿), jednom od poznatih delova Tokija, tako da od 1990.-ih ova potkultura dobija naziv „Harađuku kultura/stil“.  Izađeš iz istoimene stanice tokijskog metroa i odjednom se nađeš u potpuno drugom svetu. Svuda okolo su mladići i devojke neobičnih frizura i još neobičnijih odevnih kombinacija, što predstavlja veliki kontrast u odnosu na većinu onih koje možeš da sretneš u tom istom metrou kako se, u sivim i crnim odelima, vraćaju sa posla. Kažu da su ovi pokreti nastali kao odgovor na veliku popularnost mode japanskih dizajnera iz 1980.-ih, poput Mijakea, Kavabukoa i Jođija. Tome dodaju i činjenicu da su u japanskim školama pravila dosta stroga – uglavnom se nose klasične uniforme, zabranjeno je šminkanje, bojenje kose, nošenje nakita. Međutim, ne treba zaboraviti da je naziv sada već tradicionalnog japanskog kabuki (歌舞伎) pozorišta, koje je nastalo početkom 17. veka, proisteklo iz glagola „kabuku“ koji znači šepuriti se, paradirati, ali i biti neobičan, jer je ovo pozorište i nastalo tako što su se glumice oblačile u ekstravagantne kostime i „paradirale“ ulicama i izvodile svoje pesme i plesove na gradskim trgovima. Tako se vikendom, kao u pozorištu, ova ozbiljna deca pretvaraju u likove iz najrazličitijih anima, mangi ili već nekog drugog filma, mjuzikla, supkulture. Neki od najpoznatijih pravaca su Goth Loli, Gyaru, Visual Kei, Rockabilly, Salon boys, Goth Geisha, Decora, Ganguro…

Ovi brojni stilovi i različitosti raduju i deo tekstilaca iz Kjota, jer veruju da, bar donekle, mogu biti spas za posrnulu japansku tekstilnu industriju. A onda će možda biti i novih majstora poput Jamagući-sana koji će stvarati umetnost koju će nositi gejše, ali i glumci raznih pozorišta, tradicionalnih i životnih… da bi ih se sećali.