Stranac

Zvezdana Crnogorac o putovanjima i ljudima

Kao zvuk zviždaljke voza

Železnica je uvek imala veoma važnu ulogu u mojoj porodici. Mamini su živeli u Vinkovcima, najvećem železničkom čvoru Jugoslavije. Deda i stariji ujak su vozili vozove, dok je mlađi ujak počeo kao prometnik, da bi pre raspada te države dogurao do pomoćnika šefa stanice. Naravno i dedina i babina kuća je bila blizu pruge i stanice i nama je zvuk vozova bio sastavni deo života. Sećam se da smo jedne godine poveli drugaricu na par dana sa nama, koja nas je čim je videla koliko je blizu pruga i koliko često prolaze vozovi, pitala da li će te noći moći da spava od buke, na šta smo svi u glas odgovorili da se vozovi ni ne čuju. Ona je ujutro imala podočnjake, a mi ih stvarno nismo čuli.  

Kroz Vinkovce je u vreme Jugoslavije godišnje prolazilo više od 18 miliona putnika iliti oko 50.000 ljudi dnevno. Kroz vinkovačku železničku stanicu, na kojoj je nekada bilo zaposleno oko 3,000 ljudi, dnevno bi prošlo oko 360 vozova, u proseku na svaka četiri minuta po jedan. Pored putničkih, na teretnu stanicu bi dnevno dolazilo oko 4.500 do 5.000 vagona. Danas kažu da su na otprilike trećini tog obima putničkog saobraćaja, a sa teretnim negde oko 20 procenata. 


Ovom prugom je nakada prolazio i Simplon Orjent ekspres, tako da se i ubistvo u čuvenom romanu Agate Kristi i dogodilo između Vinkovaca i Slavonskog Broda, kada je voz stao zaglavljen u mećavi. Prvi put kada smo brat i ja sami (ranije bi tetka išla sa nama) krenuli kući vozom poslednjeg dana zimskog raspusta 1984. godine i mi smo se zaglavili u mećavi u sred sremske ravnice (u blizini Martinaca). Satima je voz stajao okružen potpunim belilom, ali pošto smo bili najmlađi putnici u vagonu, svi su brinuli o nama, tako da je nama bilo lepo. Veća je avantura bila za naše roditelje koji su satima stajali na stanici u Beogradu čekajući da neko otkopa naš voz iz snežnih nanosa. 

Tada se vozom iz Beograda u Zagreb stizalo za manje od tri i po, a u Ljubljanu za pet sati. Danas putovanje vozom u tom pravcu nije baš lako izvesti. (Kako danas izgleda krenuti na neko slično putovanje vozom iz Beograda pisao je u Vremenu prošle godine u jednoj od meni omiljenih reportaža, Peđa Obradović u tekstu „Nemir koji nije za svakog“). Zbog toga, kada god sam u prilici da me zviždaljka voza nosi kroz neke nove predele poput Andaluzije, to ne propuštam. Poslednja prilika mi se ukazala u Japanu. 

Ceo tekst

Japanke koje žive same

Japan se smatra postojbinom prvog romana na svetu. Pesnikinja i dvorska dama carskog dvora u Kjotu, Murasaki Šikibu, napisala je početkom 11. veka „Priču o Genđiju“ (Genji Monogatari, 源氏物語). Ovaj psihološki roman koji prati životne i ljubavne dogodovštine mladog princa Genđija, daje dobar opis života japanske aristokratije tokom Heian perioda (794-1185.), zlatnog doba japanske kulture. 

Modernu japansku književnost uglavnom u svetu prepoznaju po muškim autorima poput Harukija Murakamija, Kenzabura Oea ili ranije Jukia Mišime i Jasunarija Kavabate, mada se čini da poslednje godine u Japanu donose povratak ženskih autora i neke drugačije teme. Pre četiri godine, prvi put od 1935. godine od kada se dodeljuju dve najprestižnije lokalne književne nagrade, Akutagava i Naoki, svih šest nominovanih autora bile su žene. Interesovanje Japanaca za priče koje su drugačije potvrđuje i primer iz jula iste godine kada je specijalno izdanje Bungei književnog časopisa pod nazivom „Južna Koreja, feminizam i Japan“, prvi put u svojoj 86 godina dugoj istoriji doživeo tri izdanja. Bungei se inače smatra konzervativnim časopisom koji promoviše tradicionalne vrednosti. 

Ceo tekst

Snovi iz bunkera

Albanija je dugo važila za jednu od najizolovanijih zemalja Evrope zbog komunističkog režima na čijem čelu je dugo bio Enver Hodža (1944-1985). Iako se danas Albanija trudi da bude prepoznata po turizmu, modernim putevima, hotelima, noćnom životu, plažama, gastronomiji, mnogim njenim građanima je još uvek teško da govore o ne tako davnoj prošlosti. Kada je trenutni premijer Edi Rama došao na čelo Tirane, odlučio je da ovaj sivi, tmurni i zapušteni grad modernizuje. Za početak je gradske fasade počeo da boji živim bojama, pa su čak i stabla u nekim drvoredima obmotana nekim roze platnom sa belim tufnama (nisam uspela da saznam razlog). Tirana je sada jedan eklektičan grad, sa pomešanim modernim staklenim višespratnicama i preostalim, starim zgradama iz vremena komunizma, ali i nezaobilaznim bunkerima. 

Ceo tekst

„Velika sličnost, mala razlika“

大同小異 (Daidō shōi) – japanska poslovica

Veruje se da širom Japana postoji više od 150,000 hramova, oko 80,000 šinto i oko 75,000 budističkih, tako da ćete i u najurbanizovanijim delovima grada, poput Ginze u Tokiju, naići na njih. Samo u Kjotu, staroj prestonici Japana ima oko 5,570 hramova. 

Postoji nekoliko osnovnih razlika između šinto i budističkih hramova. Prva je u nazivu – šinto hram se na japanskom kaže đinđa (jinja, 神社), dok se budistički hramovi nazivaju tera (寺, ili ji po japanskom čitanju). U šinto hramovima se obožavaju božanstva (kami, 神) iz prirode, životinje, planine, šume, tj. sve što postoji u univerzumu (shinrabansho). Naravno, u budističkim hramovima se slavi Buda. 

Ceo tekst

Ambulanta za bol

Kako u Srbiji izgleda kada dobijete dijagnozu neizlečive bolesti

Tekst je u donekle skraćenoj verziji objavljen u nedeljniku NIN 15.2.2023. godine.

Volela je da putujemo zajedno i Prag i Istanbul su joj bili omiljeni gradovi

Podaci Svetskog fonda za istraživanje kancera pokazuju da je Srbija na prvom mestu u Evropi i drugom u svetu (odmah iza Mongolije) po smrtnosti od kancera (150,6 bolesnika na 100,000 stanovnika), iako se na globalnoj listi incidence nalazimo na 15. mestu (291,6 na 100,000 stanovnika). Situacija je na primer potpuno drugačija u Danskoj, koja predvodi ovu drugu listu obolelih (334,9), ali se nalazi tek na 29. mestu po smrtnosti onkoloških bolesnika (113). Statistika Instituta za javno zdravlje „Milan Jovanović Batut“ pokazuje da Srbija svake godine ima blizu 38,000 novih slučajeva malignih oboljenja, a da je godišnje kancer uzrok smrti kod više od 20,000 ljudi. Neprofitna organizacija Borgen projekat, koja se bori za iskorenjivanje siromaštva u svetu, kao jedan od osnovnih faktora za ovako visok procenat smrtnosti u Srbiji navodi nedostatak adekvatne zdravstvene zaštite. Govore i o malom broju sveobuhvatnih inicijativa za detekciju, o odloženom dijagnostifikovanju, kao i o nedovoljnom ulaganju u sistem zdravstvene zaštite, tako da su neophodna tehnologija i terapija često nedostupne. 

Ceo tekst